Ester, pogrešno je misliti da je neki jezik "bogatiji" od nekog drugog, a pogotovo zbog pisma. Pismo nije u neposrednoj vezi s jezikom. Jezik je stariji od pisma i ne zavisi od njega. Turci su dvadesetih godina prošlog veka prešli s arapskog pisma na latinicu, pa se ništa kljućno nije desilo s turskim jezikom. I Rumuni su s ćirilice prešli na latinicu pa je rumunski jezik ostao ono što je bio, nemački je napustio goticu i prešao na latinicu, vijetnamski sa svog autohtonog pisma na latinicu...
A kad je reč o "bogatstvu" jezika: svi koncepti postoje u svim jezicima sveta, samo nisu nužno u svim jezicima leksikalizovani. Jednostavnije rečeno, različiti jezici imaju sve potrebne reči kojima označavaju predmete i pojmove i njihove nijanse koji su deo njihove životne stvarnosti, a nemaju izvorno reči za pojmove koji nisu deo njihove stvarnosti. Na primer, u jezicima nekih indijanskih plemena u Južnoj Americi ne postoje reči za naše pojmove "levo" i "desno" koji se oslanjaju na simetriju ljudskog tela. ALi zato, ako govornika nekog od tih jezika zatvorite u potpuno mračnu prostoriju, on će nepogrešivo odrediti gde su strane sveta koje u njegovom pojmovniku predstavljaju glavne repere za orijentaciju u prostoru. Zato će govornik tog jezika, u zavisnosti od mesta na kome se nalazi, reći da ga boli "zapadno koleno" ili "severna ruka"...
Jednom mi je jedan muzičar, koji me je čuo da s nekim strancem govorim francuski, tvrdio da je naš srpski jezik "najbogatiji na svetu", a u potvrdu toga pitao me kako bih ja na francuskom rekao da je neko "drčan". Kao odgovcor ponudio sam mu desetak pojmova na francuskom za koje ne postoje pravi ekvivalenmti u srpskom jeziku, ali ne zato što je srpski jezik "siromašan" već zato što ti pojmovi nisu deo naše realnosti. Na primer, u francuskom postoji dvadesetak prideva kojima se označavaju određena svojstva vina, u srpskom postoji samo "crno", "belo" i "pitko", ali zato u srpskom postoje vrlo precizni nazivi za sve stepena direktnih i pobočnih srodstava kojih u francuskom nema (šurnjačići, pašenog i sl.). Pri tom, ta reč "drčan" dobila je današnje značenje tek nedavno, pre dvadesetak godina, u smislu nekog ko ima velike ambicije i malo skrupula, dok se njegovo izvorno značenje odnosi na one koji ne mogu da odole kad vide da neko jede pa i sami odmah dobiju neodoljivu želju za jelom. Za tu pojavu poostojao je i izraz "raban" u nekim krajevima na Kosovu i na jugu Srbije...
Inače dvoazbučnost nije samo srpski specijalitet. Dovoljno je pogledati šta nudi Microsoft kao izbor kodnih rasporeda i tastatura za sve moguće jezike, pa shvatiti da većina srednoazijskih država bivšeg SSSR- koristi najmanje dva pisma, među kojima i ćirilicu, da čak i Eskimi imaju kao izborno pismo ćirilicu!
Ja koristim ravnopravno oba pisma i u služebenoj i u privatnoj upotrebi, a ako čitam neki zanimljiv tekst često i ne primećujem na kom pismu je napisan. Ne vidim u tome nikakvu štetu (a šteta bi bila, na primer, ako bi Srbi zbog te činjenice bili manje pismeni od drugih, što sigurno nije slučaj) i vrlo odlučno se borim protiv namere proterivanja latinice za koje se zalaže udruženje "Ćirilica" koje je osnovao izvesni g.Zbiljić u Novom Sadu, a s kojim (i njegovim izrazito nacionalističkim istomišljenicima) sam vodio vrlo živu polemiku, a i sad pomekad odgovorim na takve napise u "Politici". Proredio sam takve reakcije u štampi shvativši da je polemika s naconalistima, baš kao i sa vernicima (a naročito s pomodarskim "vernicima", s onim pravima je ponekad i moguća), neproduktivna jer nacionalisti svoje stavove zasnivaju na iracionalnim postavkama i, vrlo često, na elementarnom neznanju, a nemoguće je "prosvećivati" nekoga kroz javnu polemiku, pogotovo što njihova tvrđenja vrlo često potiču od nekih ličnih frustracija (primer: imam poznanicu koja je obožavala francuski jezik zato što je njen muž između ostalih jezika odlično znao i francuski, diplomatsko dete, živeo u raznim zemljama pa naučio. Kad ju je napustio, počela je da patološki mrzi francuski jezik i da tvrdi da je grozan, "pederski" i sl.).
Sasvim na kraju, u mladosti sam poznavao jednog protestantskog pastora, kalvinistu iz Ženeve, koji mi je otvoreno pričao da periodično ima velike sumnje u svoju veru, sumnje koje ponekad idu i do odbacivanja vere, ali da se veri ipak vraća jer mu ona donosi utehu (imao je bolesno dete koje je umrlo kad je napunilo 27 godina). Imam i jednog kolegu, prevodioca, koji je pritom i teolog, bivšeg ateistu, s kojim je razgovor moguć, ali to su vrlo retki izuzeci.
Izvinjavam se zbog opširnosti, ona valjda dolazi s godinama